My first story**

Vjerovatno ste u boxevima procitali da volim zivotinje,pa bih prvu pricu posvetila mom psu Bendziju,jer to zaista i zasluzuje…Procitajte pa se sami uvjerite.. ((:

 

Oduvijek sam voljela zivotinje i sanjala o tome da imam kucnog ljubimca,medjutim roditelji mi to nisu dozvoljavali govoreci mi da cu ga moci imati tek kada budem dovoljno odrasla da se sama brinem o njemu.

Tog dana bilo je lijepo vrijeme,pa sam odlucila pozvati prijatelje da se igramo.Izasla sam iz kuce i cula sam neko cviljenje.Bila sam znatizeljna,pa sam odlucila saznati sta je u pitanju.Iza kuce vidjela sam sest kucica.Bila sam odusevljena i htjela sam to podijeliti sa svojim prijateljima.Zovnula sam ih da pogledaju.Psici su bili tako slatki da su ih svi  bez razmisljanja uzeli u ruke i poceli se igrati sa njima.Kada je pao mrak,vratili smo psice ondje gdje smo ih nasli,nadajuci se da cemo ih i sutra zateci tu.Sljedeceg jutra,ustala sam ranije nego obicno.Odmah sam otrcala iza kuce da obidjem slatke kucice.Ovaj put nisam bila odusevljena,nego sokirana.Oci su mi bile pune suza.Svi kucici,osim jednog su bili mrtvi.Uplakana sam otrcala kod mame da joj ispricam sta se dogodilo.Objasnila mi je da postoji vjerovanje da ako se na mladuncima osjeti miris ljudske ruke,majka ih ubije,sto se upravo i dogodilo.Nisam zeljela da vjerujem u to sto sam cula,jer sam djelimicno osjecala krivicu zbog njihove smrti.Ispricala sam joj i to da je jedan psic prezivio.Zamolila sam je da ga zadrzim kako bih spasila jedan neduzni zivot.Nije mi dugo trebalo da je nagovorim.Nakon sto je pristala,brzo sam otisla na mjesto gdje su bili kucici.Uzela sam posljednjeg psica i unijela ga u kucu.Cvilio je sve do momenta kada sam ga nahranila.Bio je tako sladak…

Cetiri mjeseca je zivio u kuci i za to vrijeme je naucio mnoge stvari.Nikada u kuci nije obavljao nuzdu,nego bi sjeo pred vrata i cvilio da ga pustimo vani.Kada je narastao,deda mu je napravio kucicu koju smo smjestili vani.Ipak,nije on bio kucni pas.Bio je zavezan samo nocu,dok bi cijele dane provodio trceci oko kuce i igrajuci se sa nama…Dosao je dan nase selidbe.Svi smo bili tuzni.Tada je sve pocelo…

Nova kuca je bila lijepa,ali i opasna.U nastavku cete saznati zasto sam to rekla.Vec prvu noc napali su ga psi koji su bili mnogo veci od njega i napravili su mu gadne rane.

Nedugo poslije toga se razbolio.Ni veterinar nije mogao ustanoviti da li je prebolovao neku psecu bolest ili ga je neko otrovao.Samo jedno znam,bio je na rubu smrti.Svi smo bili zabrinuti i davali smo sve od sebe da se oporavi.Primio je mnogo inekcija i popio je mnogo lijekova.Kada je poceo malo po malo da jede,znali smo da se oporavlja.Ponovo smo mogli vidjeti sjaj u njegovim ocima i zelju za zivotom.Opet je veselo trckarao oko kuce..Ali tu nije bio kraj nevoljama..

Sa obzirom da je narastao,morali smo ga drzati na lancu bojeci se da nekoga ne ugrize.Svaki dan smo ga pustali da se istrci kako bi potrosio suvisnu energiju.Tako je bilo i tog dana…Pustili smo ga sa lanca da ocistimo oko njegove kucice.Bio je razigran kao i obicno.Pored nase kuce nalazi se uska,ali prometna ulica.Bendzi nikad do tad nije prilazio njoj,pa smo mislili da nemamo razloga za brigu.Zovnule su ga prijateljice koje su zivjele preko puta nas,a on je odmah potrcao prema njima.U tom trenutku sam razgovarala sa majkom kada sam zacula skripu kocnica i bolno cviljenje.Vristeci sam potrcala prema ulici sluteci sta se dogodilo.Mog cuku,mog Bendzija je zgazilo auto.Vozac tog bordo automobila nije se ni osvrnuo,nego je samo produzio dalje.Tek tada sam shvatila koliko ljudi mogu biti okrutni i bezdusni.Krenula sam prema njemu,a on je sepajuci bezorjentisano odmicao.Kada sam mu se napokon priblizila,vidjela sam uzasan prizor.Kompletna desna ocna jabucica mu je visila.Nisam mogla da vjerujem.Hvatala me je panika i pitala sam se sta ce dalje biti sa njim.Treci put mu je zivot bio u opasnosti.Mislim da ne bih bila dovoljno jaka da podnesem njegovu smrt.Bila je nedjelja,neradni dan i nismo mogli dobiti nijednu veterinarsku stanicu.Okretali smo brojeve ljudi koji su imali ikakve veze sa zivotinjama.Napokon smo naisli na jednog divnog covjeka koji nam je bio spreman pomoci.Prekinuo je porodicni izlet i zajedno sa suprugom i dvije kceri dosao je pogleda naseg psa.Prognoze nisu bile bas sjajne kada mu je vidio oko,ali mi ipak nismo prestali vjerovati i nadali smo se najboljem.Veterinar mu je dao inekciju protiv jakih bolova i dao nam upute sta dalje ciniti.Ti dani su bili najgori period mog zivota.Spavao je u kuci i navece kada bi smo svi zaspali,budio nas je svojim bolnim cviljenjem.Nikada mi nije bilo mrsko ustati,i znala sam cijelu noc ostati budna kako bi mu stavljala obloge,nadajuci se da ce mu bar malo biti lakse.Kako je vrijeme prolazilo,oko mu se vracalo na svoje mjesto,ali posljedice su ostale trajne.Jos uvijek ne vidi na njega…

Nasu ljubav i paznju koju smo mu posvetili zahvaljuje nam tako sto se iskreno obraduje svakom nasem dolasku,tako sto nam vjerno cuva kucu,sto nas zagrli onako kao sto covjek zagrli covjeka..Nekada imam osjecaj da bi mogao i progovoriti..Nadam se i molim Boga da mu se vise nikad nece dogoditi nesto slicno,jer je prijatelj u kojeg mogu imati povjerenja..Ne kaze se bez razloga PAS JE COVJEKOV NAJBOLJI PRIJATELJ!!

[IMG]http://i31.tinypic.com/2d7x8h0.jpg[/IMG]

P.S

 

Trazi se zenka 😀

vannesa

1 komentar

Komentariši